Piscu punom oklijevanja

Piscu punom oklijevanja

Ne mogu vam reći koliko sam noći sjedio tamo, napisao nešto, a onda plakao zbog toga što nikad nisam mislio da je to dovoljno dobro. Nikada se nisam osjećao kao izvrstan pisac i uvijek sam se osjećao kao da nikada neću biti ništa. Dakle, ovo je za sve pisce, koji pišu sa svime što imaju, a i dalje se osjećaju kao da nemaju pravo to reći.



Sjediš tamo i svaki dan pišeš. Pišeš svo zlato što je zarobljeno u tvojoj duši, pišeš dok ti glava više nije puna, i pišeš dok ti srce ne bude zadovoljno. Pišete, sve za ono što se čini kao ništa. Jer nakon što ga napišete i ponovno pročitate, osjećate se kao da je užasno. Uspoređuješ to s poznatim autorima, misliš da je već rečeno, misliš da nije dovoljno dobro da se kaže.



Dopustite mi da vam ipak ovo kažem, mladi piscu. I trebam da otvoriš svoje srce, dušu i um za ono što ću reći. Malo ljudi će vam to reći.



Ovo što pišeš ima smisla.Napisali ste to da biste sebe izliječili i netko, negdje, mora čuti što imate za reći. Netko će, negdje, biti izliječen tvojim riječima.Prestanite brinuti je li sve već rečeno, jer je bilo, ali vi to nikada niste rekli.Ti si jedini koji može pisati iz svoje jedinstvene perspektive i to treba podijeliti sa svijetom.

Moraš pisati, duboko gori u tvojoj duši, duboka bol u tvojim udovima, rastežeš se za olovkom da nažvrljaš riječi na papir. Vi ste pisac, ne želite samo pisati, morate! A većinu vremena ne želite. Ne želite se vraćati u to sjećanje, ne želite ponovno osjetiti kako vam nož ulazi u leđa, ne želite se ponovno znojiti od straha.



Mi nismo sretni ljudi. Kada pišemo, bilo da je riječ o životnim radostima, ili boli i tuzi, moramo osjećati neku vrstu nelagode. Ne samo da osjećamo sreću i ne pišemo, da bismo osjetili tu sreću, a kamoli pisali o njoj – moramo iskusiti bol.



Svi smo prošli kroz užasne stvari u našim životima. I svi imamo različite načine suočavanja. Treba pisati, treba se izraziti, treba vikati s krovova. Jer možda, kad vičete, vaš glas nekome zvuči kao pjesma.

Svi imamo nešto za vikati, pjevati, šaptati.A ako ga ne ispustimo iz duše, zahrđat će i opijati našu krv, do emocionalne smrti.



Vi ste savršena spisateljica.Neće sve što napišete biti savršeno,ali ti si savršen, jer pokušavaš i izražavaš se. Uzimaš strah zarobljen u vršcima prstiju i koristiš ga za pisanje. Koristiš svoj strah da tipkaš, škrabaš ili češkaš.



Svakodnevno sumnjate u sebe. Pitam se isplati li se pisanje uopće više. Pitam se hoćeš li se ikada pretvoriti u nešto.Ali obećavam ti, ako nikad ne pokušaš, nikada nećeš uspjeti.Taj osjećaj svrbeža u tijelu koji dobijete kada uhvatite olovku, to je vaša duša koja viče da je pustite. Onaj drhtaj niz kralježnicu kada vidite prekrasnu bilježnicu je vaš mozak koji vam govori da se samo pustite i osjetite. Vaše tijelo vam govori da pokušate. Učiniti sve što možete, vikati, šaputati, pjevati, bilo što.

Uvijek ćeš biti pisac i uvijek moraš pisati. Jervažno je ono što kažešonima koji su osjetili tvoju bol. Pisanje vam pomaže i zauvijek ćete morati nastaviti pisati. Možete sumnjati u sebe, bojati se da nikada nećete nešto napraviti od toga i osjećati da je vaše pisanje bezvrijedno. Ali govorim vam istinu kada kažem da se isplati. Kad kažem da si nevjerojatna. I da ste neprocjenjivi, kao i vaše pisanje.

Ako ne možete pobijediti strah, učinite to uplašeno.

od Kaitlynn Schrock