Istina iza emocionalnih zidova koje je izgradila

Gledate je iz daljine, pitate se kroz što je prošla da sagradi zidove tako debele i visoke. Gledajući duboke oceane boli u njezinim očima, skrivajući se iza najjačeg osmijeha na licu, znaš da boli. Znate da se boji. Ali tek si ispunjena snagom njene hrabrosti i ljepotom njene duše. I ne možete se zapitati postoji li način da prođete kroz te zidove? Postoji li način da plivate tim oceanima tuge i možda ih, samo možda, pretvorite u sreću čim dođete na drugu stranu?

Više ne vjeruje ljudima. Njeno povjerenje je igralo previše puta da bi ga lako išlo. Vjerovala je ljudima sa svojim srcem, sa svojim emocijama i strahovima, samo da joj je to vidjelo po licu. Samo da ih vidim kao oružje protiv nje. Povjerila je drugim ljudima da joj ne ispuste nježno srce, samo da ih vidi kako ih razbijaju u tisuće komada koji su joj preostali da pokupi. Vjerovala je drugim ljudima da joj leđa, samo da ih vidi kako je odbode. Više ne vjeruje drugima, već samo vjeruje samo sebi i onim zidovima koji je čuvaju.

Više ne pušta ljude unutra. Prije je puštala ljude da koriste njeno srce kao zaklon od oluja života. Uvijek je bila ona s većim srcem, ona koja se više brinula i trudila se više. Uvijek je bila ta koja je došla u pomoć kad god je bila potrebna. Ali previše je puta ostajala sama. Ostavljena od razdvajanja hladnih krila samoće i oštrih komada vlastitog srca koji su se vrteli oko nje, režući je i modrići dok ju je pokušavala sakupljati. Uvijek je bila ona koja je držala druge, ali nikad je nije zadržavala. Dakle, naučila je to i sama. Kad je napokon zalijepila sve dijelove sebe, zaključala ih je u svom svijetu, ne želeći ih dijeliti još jednom. Plašim se da ću ih još jednom razbiti.

Više se ne osjeća. Zaljubila se u ljubavi i to joj je spalilo leđa. Nekad se nadala i to ju je srušilo. Vjerovala je i to ju je slomilo. Boji se više vjerovati u sretan kraj. Ona se boji vjerovati u ljubav. Ona se samo boji prepustiti se jedinoj stvari koja je štiti, jer nema načina da preživi još jedan srčani zahvat. Nema šanse da preživi još jedno razočaranje.

Više ne gori onako sjajno kao nekada. Njezina vatra, ta strast koju možete vidjeti iza tuge u njenim očima, naviknula je tako sjajno. Ta vatra bila je ta koja ju je gurnula naprijed, ta vatra bila je iza sve te ljubavi koju je dijelila. Ta vatra bila je iskra u njenim očima, toplina u njenom srcu i ljepota njene duše. Ali pogrešni ljudi su mu se preblizu približili i prigušili. Sad ona to drži do sebe, sakriva ga iza svih zidova. Pokušavajući zaštititi ono što joj preostaje, pokušavajući sakriti sve ožiljke koje nosi. Sada ona skriva vatru, jer se boji da će izgorjeti.

Više ne pokušava, jer je samo toliko umorna. Umorna od prihvaćanja, umorna od one koja više voli. Umorna od previše i previše. Umorna od nedovoljne. Umorna od vjerovanja u ljubav, ali na kraju povrijeđena i sama. Ubijala je udarce dovoljno jake da ubije i još uvijek stoji. Još uvijek diše i živi. Nadajući se da će to vrijeme zacijeliti sve njene rane, i da će možda, samo možda, postojati netko dostojan spustiti te zidove. Nadajući se da će se naći netko tko će vidjeti njezinu ljepotu iza tih ožiljaka i vatre iza tih zidova. Da će biti nekoga tko će se potruditi da joj pokaže da joj je stvarno važno, da je više neće ozlijediti.

Gledate je iz daljine jer vas ona neće pustiti u blizinu. Gledate je, pitate se što je njezina priča. Pitam se postoji li način da se osvoje ti zidovi. Ali nema prečaca do njenog srca, nema dovoljno snage da sruši te zidove. Treba vremena. Potrebna je ljubav. Gledate je, ali stvarno je vidite?